Zoran Milanović je nedavno iznenadio političku scenu otkazivanjem sastanka Procesa Brdo-Brioni, koji se trebao održati u maju u Istri. Ova regionalna inicijativa, koja uključuje Hrvatsku i Sloveniju, ima za cilj podršku pristupanju zemalja zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Otkazivanje sastanka došlo je kao posledica straha od prisustva Aleksandra Vučića, predsednika Srbije, kojeg Milanović naziva „malim Putinom“ zbog njegovih autoritarnih tendencija.
Milanović je, čini se, ovom odlukom dodatno oslabio regionalnu saradnju, što je Vučiću moglo doneti političke poene u Srbiji. Naime, Vučić ne želi da vidi Srbiju kao deo EU, a ni ostale zemlje iz regiona. U Beogradu su mnogi likovali, smatrajući da Milanovićov potez ne samo da je oslabio hrvatski politički angažman u regionu, već je i pružio Vučiću dodatne argumente za jačanje nacionalističke retorike.
Vučić je iskoristio ovu situaciju kako bi se još više udaljio od Hrvatske, optužujući je za vojnu saradnju sa Albanijom i Kosovom, koju je nazvao „usmerenom protiv Srbije“. Takođe je naglasio da je obavestio Vladimira Putina o navodnim pretnjama iz Zagreba. Ove izjave su mu omogućile da dodatno mobilizuje podršku među svojim pristalicama u predstojećim lokalnim izborima.
Ono što je posebno zanimljivo jeste Vučićeva opsesija Hrvatskom, koja je postala simbol njegovih političkih frustracija. Tokom svojih 14 godina vlasti, Vučić je konstantno isticao Hrvatsku kao neprijatelja, a njegov odnos prema njoj je prožet mržnjom i strahom, što se može pratiti unazad do ratova 90-ih. Na konferenciji za novinare, čak je izjavio da mu je važnije da polaže cveće u Jasenovcu nego da prisustvuje sastanku na Brionima.
Ova retorika nije samo političko nadmetanje; ona služi kao alat za homogenizaciju srpskog društva i skretanje pažnje sa unutrašnjih problema. Vučić koristi Hrvatsku kao „zavetrinu“ kako bi skrenuo pažnju sa sopstvenih neuspeha i nepopularnih odluka. U isto vreme, Milanović se sve više profilira kao antievropski političar, što dodatno komplikuje odnose u regionu i stvara prostor za Vučićeve manipulacije.
Dok se Hrvatska kreće ka EU, sa svim prednostima članstva, Srbija ostaje zaglavljena u nacionalističkoj retorici, što je Vučiću odlično poslužilo kao sredstvo za jačanje vlasti. Njegova fascinacija Hrvatskom se ne temelji samo na rivalstvu, već i na dubokim psihološkim korenima poraza iz prošlosti. U tom kontekstu, konflikt sa Hrvatskom postaje simbol srpske borbe za identitet i status na Balkanu.
U suštini, trenutna situacija ukazuje na to da su odnosi između Srbije i Hrvatske duboko prožeti istorijskim tenzijama i nacionalističkim narativima, koji se koriste kako bi se održala vlast i skrenula pažnja sa domaćih problema. Očekuje se da će se ova dinamika nastaviti, a politički lideri će nastaviti da koriste retoriku mržnje i straha kako bi ostvarili svoje ciljeve.
