Bauk Hrvatske kruži Srbijom! Sve snage i energija režima Aleksandra Vučića udružile su se u sveti savez kako bi se oslobodile tog duha: Informer i RT Balkan, Brnabić i Vulin, BIA, uhode, ćaciji i druge bitange. Koju to drugu državu njeni protivnici nisu proglasili Hrvatskom – tako bismo danas mogli da parafraziramo uvodne reči Karla Marksa u novom, vučićevskom prevodu Komunističkog manifesta.
Da nije bizarno tragično, bilo bi tragikomično. Naime, u završnici besramne i grozničave kampanje, uoči izbora za nedelju dana, koji bi možda mogli da uklone Aleksandra Vučića sa političke scene, on je uvrede, pretnje i manipulacije podigao na najviši nivo, a u toj pomahnitaloj papazjaniji njegova omiljena opsesija Hrvatskom i Hrvatima vinula se u manijakalne nebeske visine. Otvoreno ide ka tački usijanja posle koje više neće biti povratka, piše Vlado Varušić za Jutranji list.
Njegova potreba za otvorenom mržnjom prema Hrvatima, odnosno prema studentima koje optužuje da su hrvatski petokolonaši, služi kao alat za homogenizaciju uplašenih Srba. Što je laž veća, to više veruje da će biti delotvornija, a takva taktika se u mnogim diktaturama pokazala kao efikasno sredstvo. Iako je ranije ispoljavao opsesiju Hrvatskom, sada je to dostiglo bizarne razmere, služeći kao alibi za obračun sa njegovim protivnicima, onima koji bi mogli da ga svrgnu s vlasti.
Fiksacija srpske javnosti na Hrvatsku, kao nekada u vreme Slobodana Miloševića, može da pomogne u „zbijanju srpskih redova“ i ocrnjivanju „studentske liste“, predstavljajući njene pripadnike kao one koji služe glavnom arhineprijatelju srpstva – Hrvatima. Vučić se predstavlja kao jedina snaga koja može da se odupre „hrvatskom nasilništvu“, dok istovremeno želi da se nadmeće s Hrvatima u svim oblastima, od ekonomske do vojne.
U tom kontekstu, Vučić je izneo optužbe na račun Hrvatske zbog navodnog mešanja u izbore Srbije, čak je uputio diplomatsku protestnu notu, što se uklapa u aktuelne političke trendove. Iako desetine drugih država mogu biti nenaklonjene Srbiji, najlakše je optužiti Hrvatsku, posebno iz Srbije.
Mržnja postaje pokretačka snaga, a Vučić se oslanja na ovu retoriku kako bi mobilisao svoje pristalice. Uoči izbora, on koristi Hrvatsku kao sredstvo za obračun sa svojim protivnicima, nazivajući ih ustašama i implicirajući da im je podrška protiv srpskih interesa. Ova retorika se koristi da skrene pažnju sa unutrašnjih problema i obezbedi političku podršku.
Uprkos tome što mnogi od njegovih oponenata dele slične stavove prema Hrvatskoj, Vučić koristi nacionalističku retoriku kako bi se predstavio kao zaštitnik srpskih interesa. Njegova opsesija Hrvatskom takođe se ogleda u njegovim kritikama na račun hrvatskog uspeha, dok on sam često koristi međunarodne platforme kako bi napao Hrvatsku.
Na kraju, Vučić se suočava s mogućim porazom na izborima, i stoga mu je potrebna mržnja prema Hrvatskoj kao sredstvo mobilizacije svojih pristalica. Ova strategija može imati ozbiljne posledice po društvo i političku stabilnost u regionu, a mržnja prema Hrvatima se koristi u cilju održavanja vlasti.
